Uvodno izlaganje Pramile Patten, specijalne predstavnice Generalnog sekretara UN-a za sprečavanje seksualnog nasilja u ratu, na Konferenciji na temu ublažavanja stigmatizacije

Pramila Patten, Special Representative of the UN Secretary General Pramila Patten, Special Representative of the UN SG Photo: H. Memija

Poštovana Semiha Borovac, ministrice za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegocine, Vaša Ekselencijo ambasadore Ujedinjenog Kraljevstva, Edwarde Ferguson, poštovana rezidentna koordinatorice Sezin Sinanoglu, poštovana predstavnice UNFPA, dr. Doina Bologa, poštovani članovi Parlamentarne skupštine, poštovane dame i gospodo, dobro jutro.

Izuzetno mi je drago što vam se mogu pridružiti na ovoj značajnoj konferenciji kojom se obilježava pokretanje programa za smanjenje stigmatizacije u Bosni i Hercegovini – prvoj zemlji koja usvaja takav plan.

Tokom nedavno održane sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku, bilo mi je zadovoljstvo što sam bila sudomaćin događaja zajedno sa Inicijativom Ujedinjenog Kraljevstva za sprečavanje seksualnog nasilja tokom sukoba, na kojem smo objavili nove Principe za Globalnu akciju za borbu protiv stigmatizacije seksualnog nasilja. Moj Ured je ponosan na svoj doprinos ovom globalnom dokumentu i generalno kampanji protiv stigmatizacije.

Prvi put sam u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini, ali su moje dvije prethodnice bile u BiH, jedna je bila 2010. a druga 2013. godine, i u kontinuitetu pružamo podršku u vidu programskog finansiranja i političkog zagovaranja. Zadovoljna sam napretkom koji je ostvaren iz više aspekata, iako je ostalo još puno toga da se uradi u ključnim oblastima, kao što su usvajanje usklađenih zakona bez diskriminacije i jednak pristup uslugama, pravdi i reparacijama svih preživjelih žrtava, bez obzira gdje žive.

Za mene je važno što sam došla u Bosnu i Hercegovinu na početku svog mandata, s obzirom da je ova zemlja bakljonoša borbe protiv stigmatizacije žrtava seksualnog nasilja u ratu ne samo kroz predanost organa vlasti, nego i kroz predanost civilnog društva i građana.

Vjerujem da možemo naučiti puno stvari iz iskustva Bosne i Hercegovine koja je napravila prekretnicu u tretiranju silovanja kao najtežeg krivičnog djela kažnjivog prema međunarodnom pravu. Ove pouke obuhvataju i značaj nastojanja na lokalnom nivou u pravcu borbe protiv stigmatizacije i promoviranja zacjeljivanja rana, zato što se istinske promjene mogu učvrstiti samo u zajednici. To nam također pokazuje i značaj sveobuhvatnog pristupa pravdi, uključujući i socijalnu i ekonomsku pravdu. Drugim riječima, ono što je žrtvama potrebno, što zaslužuju  i zahtijevaju je službeno priznanje i iskustvo pravde, a ne samo zakona.

Pitanje stigme, o kojem danas govorimo, predstavlja rasprostranjen, gotovo univerzalan fenomen u nizu zemalja koje se bave realnošću ili naslijeđem seksualnog nasilja tokom sukoba.

Kada sam preuzela funkciju u junu, moj prvi prioritet je bio da saslušam žrtve u raznim zemljama.

Susrela sam se sa više jezidskih žrtava seksualnih zvjerstava počinjenih od strane pripadnika Daesha koje su dobile azil u Njemačkoj. Njihova kazivanja su potresna. Jedna žena je držana u zatočeništvu 14 mjeseci; bila je prodana osam puta; i neprekidno silovana – pet ili šest puta dnevno. Na kraju je toliko smršavila i oboljela da je uspjela ubijediti svoje zarobitelje da je puste rekavši im da je HIV pozitivna.

Obišla sam kamp u kojem su smještene interno raseljene osobe u gradu Maiduguri, na sjeveroistoku Nigerije, gdje sam se susrela sa ženama i djevojkama koje su pobjegle iz ralja Boko Harama. Čula sam od tih žena da njihovo oslobađanje nije značilo i kraj njihovim patnjama. Nakon što su ih njihove zajednice odbacile i protjerale, bile su stigmatizirane, dok su sumnjičavo na njih gledale i druge interno raseljene osobe zbog njihovih takozvanih „Boko Haramovih beba“.

U Abuji sam se susrela sa djevojčicama iz grada Chiboka koje su sa mnom podijelile svoje najgore noćne more, ali i svoje najveće aspiracije za mir, pravdu, obrazovanje i mogućnosti. Prije nekoliko sedmica su se te djevojčice spojile sa svojim porodicama i vlada snosi troškove njihovog obrazovanja.

Također sam bila i u Gomi, u istočnoj Demokratskoj Republici Kongo, gdje su raseljene žene izrazile svoje najdublje strahove u pogledu zatvaranja kampa u koji su smještene – bez obzira na uvjete koji su jedva dovoljni za puko preživljavanje. Ne žele se vratiti u svoje zajednice bez garancija da će dobiti socio-ekonomsku podršku. Posebno traže nastavak programa davanja mikrokredita koji je ranije postojao u kampu. Ovo ilustrira bitnu sponu između ekonomske i fizičke sigurnosti žena pogođenih ratom.

Jučer sam se susrela sa jednim muškarcem koji je preživio rat u Bosni i Hercegovini. On je elokventno sumirao frustracije koje i on i mnogi poput njega još uvijek doživljavaju. Rekao je: „U toku rata smo bili žrtve zločina i zločinaca; danas smo žrtve sistema“. Preveliki broj preživjelih žrtava je morao čekati godinama – čak i desetljećima – na svoj poslovičan „dan na sudu“. Nažalost, na te zločine se još uvijek gleda kroz prizmu politike i etničke pripadnosti, a ne kroz prizmu univerzalnih ljudskih prava. Jedna druga žrtva je opisala bol koju donosi negativna percepcija javnosti, rekavši: „Mi nismo prepoznate kao Udruženje žena-žrtava rata; na nas sa prezirom gledaju samo kao na 'silovane žene'. mi nemamo ime i prezime, mi smo samo 'silovane žene'“.

Pojavni oblici stigme, koji se razlikuju od regije do regije, su višestruki, međusobno se preklapaju i često su kobni po život. Ne radi se o jednoj stigmi, neko o velikom broju stigmi nakon silovanja.
-Neke žrtve biraju samoubistvo, umjesto da se suoče sa osudom u porodici, druge žrtve bivaju osuđene na smrtnu kaznu zbog preljuba ili na takozvano „ubistvo iz časti“.
-Djevojke koje su žrtve silovanja mogu se smatrati „nepodobnim za brak“. Neke žrtve odbacuje supružnik, dok su druge prisiljene da se udaju za svog silovatelja zbog povratka društvenog sklada i časti porodice.
-Neke žene koje su oružane ili nasilne ekstremističke grupe pod prisilom držale kao supruge bivaju kasnije odbačene kao „saveznice“ i simpatizerke neprijatelja ili zadržane pod nadzorom radi špijuniranja u protivterorističkim operacijama.
-Neke su zaražene HIV virusom zato što nisu smjele prijaviti silovanje na vrijeme kako bi se podvrgle profilaktičkom tretmanu nakon izlaganja virusu. Zbog toga žrtvama stid može bukvalno donijeti smrt.  
-Žene pribjegavaju nesigurnom abortusu nakon silovanja i prisilnog začeća; druge umiru porađajući se same, pod vrlo teškim uvjetima, bez prisustva liječnika da bi izbjegle neprijateljski stav javnosti i poniženje.

Stigma ne poznaje rod, dob ni etničku pripadnost.

Ona je prisutna u svim kulturama, na svim kontinentima, u svim regijama i vjerama.
-Što se tiče muškaraca žrtava, njihov društveni status, identitet i seksualna orijentacija su dovedeni u pitanje. U nekim zemljama sve to može dovesti i do njihovog hapšenja. U Bosni i Hercegovini je više od dvadeset godina nakon rata seksuano nasilje nad muškarcima tokom rata i dalje tabu tema.
-Stigma je okrutna prema djeci jednako kao i prema odraslim osobama, zatamnujući ono što bi mogla biti svijetla budućnost.

-Djeca rođena nakon silovanja često se nalaze u pravnom vakuumu: bez imena i oca, neka djeca nemaju rodni list niti lične dokumente, zbog čega mogu postati osobe bez državljanstva. Zbog okolnosti pod kojima su rođena, mogu, kao društveno neprihvaćena, biti lišena pripadnosti društvenoj zajednici.
Ova litanija patnji i užasa objašnjava zašto mnoge žrtve seksualnog nasilja tvrde da je dugotrajna stigma gora od samog nasilja.
Ono što sam u toku prva četiri mjeseca na ovoj funkciji vidjela i čula o uticaju stigme je promijenilo ne samo moje razumijevanje nego i moje prioritete.
Trebamo shvatiti da su stid i stigma ugrađeni u logiku seksualnog nasilja koje se koristi kao taktika rata i terora.
Drugim riječima, silovanje je djelo počinitelja; stigma je reakcija društva – i jedno i drugo se mora promijeniti; u suprotnom, nijedno se neće promijeniti.
Okrivljavanje žrtve, koje dovodi do isključenosti iz društva, upravo je ono što silovanju kao oružju daje jedinstvenu destruktivnu snagu. To obuhvata moć trganja društvenog tkiva.
Agresori znaju da ovaj zločin može žrtve izopćiti iz društva, zbog čega se rijetko  prijavljuje. Uistinu, za mnoge preživjele žrtve čiji bi život i egzistencija bili pokidani odbacivanjem od društva, šutnja djeluje kao strategija preživljavanja.
Neprihvatljivo je da žrtve rizikuju da budu dva puta viktimizirane: prvo od strane počinitelja, a zatim od strane društva i države koji često ne reagiraju, a ponekad žrtve kažnjavaju i diskriminiraju. Znamo da ovdje, u Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim zemljama pogođenim ratom, dinamika postizanja pravde može biti bolno spora.
Ali, ne smijemo sumnjati u hitnost ovog pitanja.
Nema inkluzivnog i trajnog mira, pravde i pomirenja sve dok postoji podvajajuća snaga stigme.
Ovo je pitanje dugoročnih kulturoloških promjena, kao i pitanje mira i sigurnosti.
Oporavak od rata se ne odnosi samo na ponovnu izgradnju kuća i infrastrukture; oporavak od rata se u temelju odnosi na povrat povjerenja. Borba protiv stigme, stoga, ne može biti pitanje od sekundarne važnosti; ona mora od samog početka prožimati sve naše strategije i programe. Stigmu moramo rješavati kao hitan problem zašto što je u pitanju ljudski život.

Uistinu, mnoge žrtve koje su preživjele seksualno nasilje nisu preživjele reperkusije seksualnog nasilja u društvu.  

Silovanje je još uvijek jedini zločin zbog kojeg će društvo vjerovatno stigmatizirati žrtvu prije nego što će kazniti počinitelja zločina. I to je jedini zločin koji baca dugu sjenku društvene ljage na žrtvu, a ne na počinitelja koji je od osobe napravio žrtvu. Moramo poništiti i preusmjeriti takvu stigmu da bismo poslali jasan signal da se jedina sramota silovanja odnosi na izvršenje, naređenje ili odobravanje silovanja.
To zahtijeva konsistentne, vidljive i odgovorne procese koji će odvratiti činjenje tog zločina ubuduće, kao i strukturno transformativne reparacije da bi se osnažile žrtve i da bi im se pomoglo da se istinski osjećaju preživjelim žrtvama.

Riječ „priznanje“ bukvalno znači „ponovo razmišljanje“. I na kraju, vjerujem da nas globalna kampanja protiv stigme i državni program koju danas pokrećemo tjera da ponovo razmislimo o svojim odgovorima tako što ćemo priznati žrtve seksualnog nasilja u ratu kao legitimne žrtve rata.  One imaju pravo na jednakost pred zakonom i na isti položaj u društvu, suosjećanje javnosti, reparacije i pravna sredstva kao i svaki demobilisani borac i svaka druga žrtva.

To je izuzetno važno zato što društvenu stigmu produbljuje dugotrajna percepcija da je silovanje na neki način „manji zločin“. Moramo se prisjetiti da rat nije samo borba, o ratu se također i priča, a pričanje je duboko ugrađeno u odnos moći. Da bi se spriječila stigma, prvo moramo spriječiti minimiziranje i trivijalizaciju seksualnog nasilja u narativima o sukobima koji se prenose na buduće generacije. Nikada više ne smijemo podcijeniti razarajući uticaj i trajno naslijeđe ovih zločina.
Suzbijanje stigme zahtijeva promjene zakona, politika i prakse, skupa sa dubokim i trajnim promjenama ideja.

U ostvarenju tog cilja, vlade, regionalne organizacije, novinari, tradicionalne i vjerske vođe, aktivisti civilnog društva i same žrtve imaju izuzetno važnu ulogu, svako u svojoj sferi uticaja.

To podrazumijeva promjenu štetnih društvenih normi u pogledu časti i sramote, kao i rodnih stereotipa i mitova o okrivljavanju žrtve i neizbježnosti silovanja u ratu, što može postati proročanstvo koje vodi samoispunjenju.

Osim političke volje državnih dužnosnika, volja tradicionalnih i vjerskih vođa da svojim moralnim autoritetom podrže reintegraciju, osnaživanje i autonomiju žrtava može donijeti stvarnu promjenu.

Vidjeli smo to u slučaju zajednice Jezida u Iraku. Nakon što je duhovni vođa Jezida, Baba Šeik, javno izazio podršku žrtvama seksualnog nasilja, puno više žena i djevojaka se vratilo u svoje zajednice i puno ih je više prihvaćeno od strane porodice.

Slično tome, prilikom ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, Međureligijsko vijeće BiH je potpisalo Deklaraciju kojom osuđuje stigmatizaciju osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Deklaracijom su pozvali na jačanje nastojanja u pravcu unapređenja njihovog položaja u društvu i sprečavanja međugeneracijskog prijenosa traume.

Što se tiče nas, moj Ured može pogođenim zemljama pružiti pomoć u izgradnji kapaciteta preko tima eksperata za vladavinu prava i seksualno nasilje u ratu te kroz katalizatorsko finansiranje zajedničkih programa putem međuagencijske mreže kojom predsjedavam, poznate kao Akcija UN-a protiv seksualnog nasilja u ratu.

Konkretno, pružamo finansijsku i tehničku podršku Zajedničkom programu Ujedinjenih nacija pod nazivom „Traženje zaštite, podrške i pravde za preživjele žrtve seksualnog nasilja tokom sukoba u Bosni i Hercegovini“. Smanjenje stigme, kroz zagovaranje i senzitizaciju, predstavlja jedan stub cjelokupnog programa čiji je cilj sveobuhvatno rješavanje naslijeđa seksualnog nasilja u ratu putem reforme zakona, zdravstvene i psiho-socijalne podrške, ekonomskog osnaživanja i pristupa pravdi.

Osim toga, kroz godišnje izvještaje o seksualnom nasilju tokom sukoba koji moj Ured kompilira izgradili smo javno dostupnu historijsku evidenciju zločina koji prečesto nailazi na poricanje i prezir. I situacija u Bosni i Hercegovini je analizirana u okviru našeg godišnjeg izvještaja i BiH će ostati prioritetna zemlja mog Ureda.

Stigma, skupa sa strahom od odmazde i nedostatkom usluga, predstavlja najveću prepreku traženju pravde za ovaj zločin. Njegovim hronično nedovoljnim prijavljivanjem pokreće se začarani krug neadekvatnih resursa, sporih odgovora i pretpostavke počinitelja da će proći nekažnjeno.

Ali sam sigurna da se protiv toga možemo boriti.
To možemo pretvoriti u začarani krug institucionalne i društvene podrške, većih stopa prijavljivanja zločina, većih resursa i bržeg, sveobuhvatnijeg odgovora koji će istinski biti usmjeren na patnju i prava žrtava.

U zaključku bih naglasila tri stvari koje se odnose na buduće djelovanje:

Prvo, trebamo djelotvorno iskoristiti raspoložive instrumente, planove i resurse. Oni obuhvataju i Međunarodni protokol o dokumentovanju i istraživanju seksualnog nasilja počinjenog tokom rata, koji pruža smjernice za vođenje istraga ovog zločina bez ponovne traumatizacije žrtava, njihovog izdvajanja i izlaganja daljim patnjama. Također trebamo izvršiti širu distribuciju novih Principa za globalnu akciju borbe protiv stigmatizacije seksualnog nasilja u pogođenim zemljama. Današnja konferencija predstavlja značajan doprinos tim nastojanjima. Istovremeno, moramo u kontinuitetu nastojati popuniti sve analitičke i praznine u znanju kako bismo bili sigurni da niko nije izostavljen. Naprimjer, moj Ured je naručio istraživanje seksualnog nasilja nad odraslim i maloljetnim muškarcima i njihove stigmatizacije.

Drugo, trebamo udružiti snage i raditi zajedno, iskoristiti naše komparativne prednosti da bismo postigli maksimalan efekat. Trebamo proširiti krug saveznika, aktera i pobornika i zadržati politički zamah koji je postignut u nekoliko proteklih godina da bismo pokrenuli stvarne promjene na nivou zajednice. Također je važno da mobiliziramo političko vodstvo u zemlji kako bi se usmjerili resursi na održiv odgovor koji će biti jednak veličini izazova. Seksualno nasilje nije „privatno“ opterećenje žrtava; to je društveni problem koji zahtijeva konstantan odgovor javnog sektora. Činjenica da ovdje, u Sarajevu, još uvijek govorimo o ovim pitanjima četvrt vijeka nakon početka rata pokazuje da se stigma ne ublažava protokom vremena. Ustvari, nju usložnjava nedjelovanje, koje može izazvati novu nepravdu i tenzije, kao i nove povrede građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturoloških prava. Jedna žrtva mi je jučer rekla: „Ostarile smo radeći na ovim pitanjima. Danas pričam istu priču koju pričam od hiljadu devetsto devedesetih godina i samo je danas pričam bez nade“. Razgovor o ovom pitanju nije „otvaranje starih rana“; to je sprečavanje nastanka novih rana. To je od suštinske važnosti s obzirom da znamo kako brzo klima nekažnjavanja može prerasti (ili se vratiti u) klimu zastrašivanja.

I treće, moramo  – jednom zauvijek – odbaciti vjerovanje da su seksualno nasilje ili stigmatizacija koja ga prati neizbježni. Te fizičke, psihološke i društvene patnje se mogu spriječiti i svi u tome imamo svoju ulogu. Može se, i mora se, uraditi više da bi se zacijelili ožiljci koje žrtve nose i da bi se njihove strahote zamijenile nadom.

Za mnoge žrtve seksualnog nasilja u ratu, ovdje i drugdje u svijetu, rat se ne završava prestankom ratnih dejstava. On se nastavlja u njihovoj traumi, depresiji, nezaposlenosti, lošem zdravlju i skrivenoj djeci koja su potisnuta na margine društva. Mir nije samo nepostojanje rata, nego i postojanje duševnog mira.
Stoga, svako ulaganje u sveobuhvatne usluge za žrtve također je i ulaganje u mir i osiguranje da svi jednako uživaju koristi mira. Drago mi je što moj Ured doprinosi ostvarenju ovog cilja i budite uvjereni da ćemo tako i nastaviti.

Dozvolite mi da na kraju ponovim da rješavanje problema seksualnog nasilja nije pitanje etničkih ili političkih podjela; to je pitanje ljudskih prava i dostojanstva, koji su univerzalnog karaktera.

Zahvaljujem se svima vama na učešću na današnjoj konferenciji i na predanosti cilju ublažavanja stigmatizacije seksualnog nasilja u ratu koja je bacila dugu i zlokobnu sjenku na prevelik broj nedužnih života.